U prostorijama Narodnog doma na zajedničkom sastanku predsjedništva i sportske komisije društva u listopadu 1981. godine prvi se puta ozbiljnije razgovaralo o «udomljavanju» takve sportske priredbe. Sastanku su prisustvovali tada predsjednik AMD-a Buzet Ivan Prodan, članovi predsjedništva Branko Bašić, Miljenko Nikolić i danas pokojni Mario Poropat, te članovi sportske komisije Žarko Bauman, Željko Hren i Damir Rupena. Na tom skupu «mladosti i iskustva» nakon dugotrajne rasprave pala je odluka da se utrka prijavi za službenu konkurenciju državnog prvenstva.

Uz «povećanu dozu» entuzijazma koji je često važan faktor kod organizacija takvih natjecanja, Buzećani nisu ništa željeli prepustiti improvizaciji. Posjetom auto utrci na Pohorju, koja je slovila za najorganiziraniju u bivšoj Jugoslaviji, dvije godine za redom na licu su se mjesta uvjerili u zahtjevnost projekta. Sve što su vidjeli dobro su upamtili, prenijeli u svoju sredinu i svojski se uhvatili posla.

Tog 5. rujna 1982. godine vožena je prva utrka na stazi dugačkoj 4.209 metara od Mosta do Svih Svetih, a Auto moto društvu Buzet je to bila najljepša nagrada za njihovo desetogodišnje djelovanje. Uz najdužu istarsku rijeku Mirnu skupilo se čak 105 vozača u četiri klase natjecatelja, što je bila jedna od impozantnijih brojki ondašnjeg prvenstva. «Novopečenim» organizatorima dodijeljeno je te godine priznanje za uspješnu manifestaciju. Auto moto savez Jugoslavije je Buzećane zatim nagrađivao 1983., 1984., i 1985., a do današnjeg su dana priznanjima dobrano ispunili svoje ormare. Posljednje im je pristiglo za prošlogodišnju utrku.

Vrlo kritična financijska situacija gotovo je odgodila sedmo izdanje «Buzetskih dana» 1988. godine. Ratni vihor zaprijetio joj je i 1991. no skromnija organizacija tih godina održala je tradiciju. Poteškoće se nisu odrazile na posjet čime se Buzet još jednom potvrdio kao «meka» hrvatskog automobilizma. No ipak mnogo je stranica buzetske automobilističke povijesti ispisano vedrijim tonovima, a posebno se ističe 1990. godine kada su stazom od Mosta do Svih Svetih priređene dvije utrke. Uz redovnu rujansku priređen je i Alpe Dunav Kup u svibnju koji je okupio europsku automobilističku elitu. Narednih godina u samostalnoj Hrvatskoj, Buzetska je utrka najposjećenija i najorganiziranija u zemlji, pa je logičan slijed bio i prijava kandidature za ugošćivanje brdskog prvenstva «Starog kontinenta». Iz tog je razloga 2000. staza po prvi puta mijenjala svoju dužinu i nadodan je produžetak do sela Peničići, kako bi dobila potrebnu dužinu od 5001 metar.

Uz domaće vozače publika najviše pamti rekordere, a lov na najbrže vrijeme «buzetskog brda» stvar je prestiža kojim su se osladili samo probrani vozači. Prvu je granicu brzina postavio Slovenac Silvan Lulik vozeći Opel Kadet, koji je vozeći prosječnom brzinom od 85,360 kilometara na sat, 4209 metara dugačku stazu prošao za 2.57,51 minutu. Naredne godine popravio je vlastiti rekord za gotovo deset sekundi, a primat najbržega 1984. preuzima Stojan Pirjevec član Donit Olimpije u automobilu Fiat 131 Abarth. Naredne godine po prvi je puta rekord i "službeno" kategoriziran, a čast da podigne pehar u tu čast pripala je Austrijancu Ernestu Priegeru sa Lanciom Stratos i vremenom 2.40,00. 1998. Jozef Zajelsnik svojom formulom 2 "spušta" vrijeme apsolutnog rekorda na 2.18,02, da bi godinu kasnije izvozio stazu u vremenu 2.12,47. Godine 2000. staza se produžuje na 5001 metar. Tri godine kasnije Talijan Denny Zardo do cilja dolazi za samo 2.15,338, što ga i danas svrstava među rekordere Buzetski dana.